Dr. Andrija Gvozdenovic
Sarajevo, Maj 2003
Izoštrenom percepcijom demiurga¹, Maja² Vodanovic na svoje slike plasira i rasporedjuje najraznovrsnije fragmente, predmete, ambijente iz enterijera i prirode, likove – sve iz drane realnoga svijeta iz sjecanja. Oslikava njihovu prozaicnost, haoticnost, prolaznost i privid u svojevrsnoj delikatnoj harmoniji. Spiritualnom slikaraskom inteligencijom i intuitivnom nepogrešivom reakcijom razlaže i komponuje, vrlo cesto i logicki nespojive elemente, koji tako dobijaju višestruku implikaciju, znacenje i smisao.
Stari Rimljani bi rekly: “Haec dispute ut possitis intellegere.”³ Misticinim impulsom produhovljene fantazije umjetnica neutrališe, poništava, ili preobražava predmete, njihovu mogucu efemernost primarnog porijekla i tako realizuje jednu novu metafizicku stvarnost, dajuci predstavu koja prelazi u metaforu za “unutrašnji prostor samoposjedovanja” (Montaigne). Namjernom ili spontanom koncentraijom pažnje, Maja svoje mikrosvjetove komponuje tako da ih pretvara u skoru nadrealan doživljaj novih ezoterickih makrosvjetova oslikanih u gluhoci svijeta i samoci ateljea. Možda su to snovi snova nekih snova? Možda fatamorgane? Možda krici iskonske svijesti, kojii izranjaju iz podsvijesti? Granica je neodredjena, ali to je svejedno. Umjetnica suštinu prepoznaje zatvorenih ociju kao avanturu mašte u vremenu vjecnom, prebjeglu na njenim slikama u slobodu duha. Vodanovicka je individualistkinja koja se hrani sadržajnom posenošcu iz dubine svoga bica. Usredsredjena gleda, vidi i “unutrasnjim ocima ” tragajuci za smislom života, a to i jeste smisao is života i umjetnost. Ili je to vec, sam po sebi, jedan vid života, verzija života, preobražen život, moguci život, ili alternativni život. U “orgiji osjecanja života”, delikatnim dodirom duše i kista, njeno djelo poprima neku ezotericku auru apsoluta. Njeno veliko srce jet u najvažniji svjedok, saucesnik i sudija. Zato i uspijeva da elaborira u svome djelu in quo vis creative relucet&sup4;, svu zacudjenost pred ljeptotom, ali i erozijom sveukupne prirode u ovom našem protivurecnom vremenu.
Svaki susret sa slikama Maje Vodanovic je izuzetno prijatan i uzbudljiv dogadjaj, jer su prezentovana ostvarenja u jedinstvenoj sintezi intuicije,duha, znanja i iskustva, sa ambivalentnim preplitanjem svjesnog i nesvesnog, stvarnog i nestvarnog, moguceg i nemoguceg, dovršenog i nedovršenog, cjeline if ragmenata, proslosti, sadasnjosti i buducnosti sa nekom magicnom ubjedljivošcu. Coincidentia oppositorum&sup5; i jeste tajna maje, gdje svijet izgleda kao veo-privid izatkan majom, carobnom moci božanstva. Maja je povezana sa metaforom te zagonetke i vela.
Vodanovicka slika sasvim osobenom tehnologijom, u slojevitim nanosima boje sa raskosne palete. Superponiranjem i interferencijom njene boje zrace svježinom i transparentnošcu, a svojim fluidom naproso nas ozaruju. Podaruju nam onu svjetlost koju ona “prelama kroz sebe” (Leonardo da Vinci), a “kojoj ni pocetak ne pocinje, ni kraj ne iscezava” (Domentijan:Rijec o svjetlosti). Majine slike su kao “opijum što ne uspavljuje nego postice oci da vide, a tijelo is srce da doživljavaju stvarnost covjeka i svijeta” (Edgar Morin: L’homme et la more). Sve su to semanticke dominante Majine umjetnosti, a možda i “sredstvo privremeneg zaborava” (Isak Bašovic).
Na žalost, sada se svijetu umjetnicka vrijednost slike valorizuje kao novcana vrijednost, a podložna je mehanizmima globalne kontrole i manipulacije aksiologijom. Montaigne je rekao da je najveca stvar na svijetu umjeti pripadati sebi, a Stendhal je tražio od umjetnika da bude ogledalo koje povecava vanjsku istinu. U raznorodnim, cesto apsurdnim i haoticnim savremenim tendencijama u umjetnosti, kretanjima, pojavama, ili, pak, vec davno preoranim putevima koji se žele osavremeniti, Maja je našla i prokrcila svoj sopstveni put, onaj sulcus primigenius&sup6;, kojim se suvereno krece, sasim slobodna i bez icije pokroviteljstva.
Ubijedjen sam da visoko domete Majine umjetnosti može svako da nasluti, osjeti, ili zavoli, makar samo i zbog onoga zvuka unutrasnjeg života i njenog ushicenja, koje se spontano i nenematljivo seli, pretace i estetike i ponire u zagonetne dubine naših cula. Visoki standard Vodanovickine estetike i poetike je onaj vehiculum&sup7; u komunikaciji sa senzibilnim gledaocima koji su bez predrasuda.
U svojim slikama Maja Vodanovic materijalizuje duh cinom osviješcene vlastitosti.
“Jesu li u Tebi oci tjelesne? Vidiš li ono sto vidi covjek?” (Knjiga o Jovu, 10,4).
Maj 2003 Dr. Andrija Gvozdenovic
- Tvorac, umjetnik, autor, majstor (grcki)
- Nome nest omen (lat.) Ime je znak. Maja je staroinjijko ime (na sanskritskom jeziku) mitološke boginje opisane u Vedama. Ona ima moc da izaziva iluziju, tako da nam se pojedinacno cini mnogostrukim, a apsolutno relativnim.
- Ovo razlažem da možete razumjeti (latinski)
- U kome tvoracka sila isijava (lat.)
- Poklapanje suprotnosti (lat.
- Magicna brazda (lat.)
- Prevozno sredstvo